Stručno usavršavanje djelatnika KOŠ-a na temu razvoja socijalne inteligencije

  • Objavljeno: 08.12.2014
  • Autor: PKOŠ

Ovoga vikenda, od 28. do 30. studenoga godine Gospodnje 2014., gotovo svi djelatnici naše škole uputiše se na svoje treće po redu stručno usavršavanje otkako je škola utemeljena. Ove smo godine ponovno posjetili Duhovni centar Karmel sv. Ilije na Buškom jezeru u Bosni i Hercegovini, gdje smo tri dana aktivno proučavali temu razvijanja emocionalne, odnosno socijalne inteligencije kroz nastavni proces.

Već smo pri samom polasku bili uvjereni kako će ova tri dana u nama ostaviti duboki utisak. Konačno, stručni tim pod vodstvom naše psihologinje Ivane Rajčević Vujanić, psihologinje Ive Konjevod, naše drage i svima znane Ivane Petrak te ravnatelja o. Vinka, svojim je predavanjima i silnim uloženim trudom samo potvrdio naša očekivanja. No, svakako bih voljela u ovim retcima istaknuti sljedeće: kroz ta tri dana nismo sudjelovali samo na stručnom usavršavanju, nismo samo primali nova znanja, već smo sudjelovali u jednom doista živom primjeru zajedništva, u konkretnom primjeru rada na sebi, te smo se tako osvjedočili dubokoj želji svakoga od nas da se usmjeri na Dobro i da to Dobro donosi našim učenicima.

Velik dio naše edukacije bio je usmjeren na razvijanje ljubavi prema samomu sebi. Uz pomoć naših predavača, hrabro smo zakoračili u svoju nutrinu i sagledali ju baš onakvom kakva jest. Upoznali smo i „najveće blago na svijetu“, gledajući u zrcalo skriveno u kutiji. Razgovarali smo, dijelili dojmove, iskustva, osjećaje, progovarali smo o teškoćama, ali i o radostima. Razmišljali smo o vlastitoj vrijednosti u očima Onoga koji nas je „u dlanove svoje urezao“. Bili smo na ispovijedi kod našeg duhovnika, o. Daria Tokića, te smo na kraju dana Gospodinu na oltar predali naša srca – baš onakva kakva jesu. Molili smo Ga da uzljubimo sebe, da uzljubimo Njega, a kroz tu ljubav da uzljubimo i druge koji su nam darovani.

Drugi dio edukacije bio je usmjeren na rad s učenicima. Kako bi naš poziv bio ostvaren u svojoj punini, bilo je potrebno saznati kojim ga „alatima“ ostvariti. Kroz predavanja usmjerena na dijeljenje iskustva i ideja, kao i kroz razne radionice, obogatili smo se novim spoznajama koje nam uvelike pomažu biti još boljim učiteljima. Kao i prethodnoga dana, na svetoj smo Misi svoje učenike prikazali glavnom Učitelju nad svim učiteljima. Molili smo za našu školu, a u kratkom klanjanju pred Presvetim prepustili smo se vodstvu i providnosti našega Učitelja.

Naravno, svaki je dan bio ispunjen večernjim druženjem, uz pjesmu, gitaru i društvene igre.

Posljednji smo dan kroz kistove ostavili jedan dio sebe na jednoj velikoj slici – svatko na svoj način. Ta je slika i slika naše škole. Boje su žive, vesele, crteži se dodiruju, povezani su i svaki crtež priča svoju priču. A to je i priča naše škole. Priča svakoga od nas. Priča svakoga učenika. Priča svakoga roditelja. S tom smo mišlju simbolično ušli u Došašće, a nakon nedjeljne svete Mise, uputismo se kući, ne bismo li kroz tjedan što je pred nama u razred ušli baš onako…svatko na svoj način, vrijedan, ljubljen i važan. Da, baš tako! 🙂