Proslava Dana škole

  • Objavljeno: 11.10.2019
  • Autor: PKOŠ

 

U četvrtak 10. listopada proslavili smo sedmi rođendan naše škole.

Dan škole obilježili smo slavljem svete mise koju je predslavio mons. Ivan Šaško. Misu je živahno animirao zbor razredne nastave naše škole. Zbor su svojim sviranjem pratili učitelji Ante Mikulić i Paula Kalić te učenice 7. razreda.

Nakon mise slijedila je i kratka priredba. Učenica Vida Tunguz otvorila je priredbu svojom točkom s prošlogodišnje Balogijade na kojoj je osvojila prvo mjesto. Nakon njene točke imali smo priliku čuti recitacije i pjesme koje su učenici izveli na stranim jezicima koje uče. Slijedio je nastup 2. a razreda s pjesmom „Bajka“ te recitacija pjesme Enesa Kiševića „Velik kao dijete“, koju su zajednički izveli učenici od 5. do 8. razreda naše škole. Priredba je završila nastupom 2. b razreda, koji je izveo pjesmu „Prva ljubav“ koristeći se znakovnim jezikom.

Nakon priredbe ravnatelj je učenicima koji su prošle godine postigli odlične uspjehe u raznim natjecanjima i aktivnostima uručio zahvalnice i prigodne nagrade. Također, ravnatelj je najavio i projekt na kojemu će ove godine raditi naša škola – Što sveca čini svetim. Ravnatelj je ukratko iznio ideju projekta te kako će se on realizirati.

Proslava Dana škole završila je domjenkom i druženjem roditelja, učenika i djelatnika škole.

 

Propovijed biskupa Ivana Šaška na proslavi Dana škole, 10. listopada 2019.

Draga obitelji Prve katoličke osnovne škole u gradu Zagrebu, dragi ravnatelju, oče Vinko, mnogopoštovani oče provincijale Srećko, cijenjeni učitelji i djelatnici, dragi učenici i učenice, roditelji i rodbino, subraćo svećenici, redovnici i redovnice, braćo i sestre!

Radostan sam što ponovno mogu biti s vama u ozračju slavlja Dana škole, u zahvaljivanju Gospodinu za vas, za njegove milosti koje vam je darovao da možete rasti u Božjemu Duhu.

Svakidašnji ritam i redovitost života trebaju posebne trenutke; trebaju neredovitost u kojoj se ljudi, događaji i doživljaji prepoznaju kao dar. Slavlja nam omogućuju da bolje vidimo odakle smo krenuli i kamo idemo, nošeni vrijednostima koje se nalaze u temeljima Škole.

A jedna od odlika katoličke škole jest molitva. Upravo o njoj progovara današnja Božja riječ. Došli smo ju čuti; došli smo ju poslušati. Ovdje je živi Gospodin, naš brat i Spasitelj Isus Krist među nama i svakomu i svakoj od nas ima nešto reći, govori našemu srcu.

Osim toga, moliti ne možemo bez dara Duha Svetoga. Za njega molimo da bude prisutan svojim nadahnućem, svojom prisutnošću, svojom pomoći tijekom cijele školske godine, u svim poslovima i susretima.

Na početku molimo da Božji Duh, koji je oproštenje grijeha, rasvijetli našu savjest i da u poniznosti prepoznamo put obraćenja; da pročisti naše srce od svega što priječi da budemo radosni u Bogu i u zajedništvu Crkve.

 

Homilija

Liturgijska čitanja:

Mal 3, 13-20a; Ps 1, 1-4.6; Lk 11, 5-13

 

  1. U uvodu sam spomenuo da je jedna od odlika katoličke škole molitva. Ona je lijepa ne samo zbog toga jer povezuje život u školi i izvan škole; osobni, obiteljski i društveni život; ne samo zbog toga, jer je vidljiva i prepoznatljiva svakomu tko dođe u Školu, nego zbog onoga iz čega molitva proizlazi. Jer, izvanjsko je vrijedno onoliko koliko odražava nutarnjost. Molitva je lijepa, jer svjedoči da ljudi koji mole vide svoju ograničenost i ujedno vide širi obzor od onoga što je očito i neposredno.

Molitva je govor i življenje vječnosti već ovdje u zemaljskoj prolaznosti. Ljudi koji mole svjedoče svoju radosnu povezanost s Bogom, s anđelima i sa svetima te s drugim ljudima u svjetlu Božje prisutnosti koja se na najsnažniji način objavila i ostvarila u Isusu Kristu.

Zbog toga je upravo euharistija najuzvišenija molitva. U njoj nam se daruje dioništvo u vječnosti; u euharistijskome slavlju živimo vječnost, nošeni ovakvim zajedništvom i pjesmom ove djece pune oduševljenja. Ovdje se spajaju Riječ i blagovanje, kao iskustvo zajedništva s Bogom. Sjetimo se kako učenici kažu Isusu: Ti imaš riječi života vječnoga (Iv 6, 68); ili kako Isus govori: Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke (Iv 6, 51).

  1. Kada je Isus učio svoje učenike kako trebaju moliti, naučio ih je molitvu ‘Oče naš’. Evanđelje koje smo čuli donosi tumačenje te molitve, i pomaže nam bolje shvatiti i bolje živjeti molitvu.

Kad Isus želi reći nešto važno, redovito poseže za prispodobama prema kojima ne možemo biti ravnodušni; odmah se u njih uživimo. I prije nego da svoj odgovor, očekuje naš. Što bismo učinili da se nađemo pred sličnim zamolbama, prijatelja ili djeteta u potrebi?

Isusove prispodobe i njegovi odgovori sadrže usporedbe između ljudskih i Božjih postupaka. On ističe da je Bog bolji, milosrdniji, osjetljiviji na naše potrebe od čovjeka. Tomu dodaje rečenice koje lako pamtimo: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! On ne kaže kada će se to dogoditi; koliko vremena to zahtijeva, ali nas ohrabruje da Bog čuje i uslišava.

Mi svećenici, a vjerujem da to iskustvo nikomu od vas strano, nađemo se pred primjedbama vjernika koji kažu: „Molio sam, utjecao se Bogu, ali me nije uslišao; moja je molitva bila uzaludna. Zašto?“ Evanđelje koje smo upravo čuli daje nam odgovor.

  1. Isus nas poziva da budemo ustrajni u molitvi; da se ne umorimo moliti. I to tako da nam polazište bude stav i način kojim dijete razgovara s ocem; odnosno prijatelj traži nešto od prijatelja. Takvo je polazište važno, zbog toga jer postoje ljudi, a i sami se u tome sigurno ponekad možemo prepoznati, koji oblikuju svoj život i jasno pokazuju što je za njih sreća, do čega im je stalo, kako vide svoju budućnost. A pritom bi Bog, koji je svemoguć, mogao pomoći.

Takvim se držanjem s Bogom pokušava razgovarati kao s nekim jamcem, sve do čudne ucjene koja glasi: „Bože, ako postojiš, daj da ostvarim to i to; daj da se dogodi to i to.“ Ali Bog očito nije neki moćni poznanik koga bih trebao nagovoriti ili ‘podmititi’ da bi nešto učinio za mene. Navedenim pristupom želi se jednostavno iskoristiti Boga za planove u kojima je čovjek s takvim razmišljanjima u središtu svijeta u kojemu prevladava sebičnost. Zar ne da poznajemo svoje sebične molitve u kojima želimo nešto iznuditi za sreću kako ju mi vidimo?

Otac ili majka, koji dobro svoga djeteta gledaju dalje od toga prvoga koraka, znaju što bi moglo našteti njihovu djetetu i zbog toga u nekome trenutku nešto ne dopuštaju, makar doživjeli i negodovanja. Njih vodi ljubav i sreća njihova djeteta; ne dopuštaju se zaslijepiti neposrednim i nametnutim.

Bog ne uslišava one naše molitve koje nisu za naše dobro. Valja uvažiti činjenicu da neke moje molitve, makar izgledale prihvatljive i poželjne, nisu uslišane, jer ostaju u ograničenostima koje ne slušaju nebeskoga Oca. Posebno je zanimljiva zadnja rečenica u kojoj Isus govori o daru Duha Svetoga. Oni koji ne vide, koji ne računaju s vječnošću u daru Duha Svetoga ne vide uslišanje svojih molba; taj dar im se ne čini potrebnim.

  1. Braćo i sestre, upravo nam Duh Sveti daje vidjeti svijet, naše bližnje, naše poslove Božjim očima. Nama, svojoj djeci koja traže pomoć, Bog šalje svoga Duha koji nam pomaže život vidjeti s drugoga motrišta. Nema većega dara od dara Duha Svetoga! Zato nam i sveti Pavao kaže da samo s tim darom u svome srcu Boga možemo zvati Ocem (usp. Gal 4, 6).

Duh Sveti pročišćuje pogled i srce; on stvara, obnavlja i preobražava. Snagom Duha smo stvoreni i oživljeni; istom snagom je utjelovljena Božja Riječ, rođena od Djevice Marije; darom Duha rođena je Crkva u kojoj je on izvor istine, utjehe i pomoć u nevoljama.

U svakidašnjim brigama kao prva se može nametnuti briga za kruh, a Bog nam daruje Duha Svetoga, Dar koji sadrži sve ostale darove, više od onoga što možemo moliti (usp. Ef 3, 20). Ljudi koji žive prisutnost Duha Svetoga imaju i oči i srce i ruke koje vide bližnje u potrebi. Radi toga na svakome početku nekoga našega djela, neke važne odluke, zazivamo Duha Svetoga, jer on daruje susret, razumijevanje, povezuje u zajedništvo, ne dopušta prevladavanje sebičnosti i oholosti.

Istina, lako se može steći dojam kakav smo čuli iz Knjige proroka Malahije: Kakva je korist od čuvanja Božjih propisa? Napreduju oni koji čine zlo. No, to je veliki privid koji ne vidi očima vječnosti, ne živi srcem ispunjenim ljubavlju niti može steći istinsku radost. Istina je stav pretočen u psalamski stih: Blago čovjeku koji se uzda u Gospodina.

  1. Draga djeco, roditelji i nastavnici! Radosna vijest nas poučava, usmjerava, ohrabruje, ali ponad svega – ona nas raduje. U radosti da nas naš Otac čuje i uslišava, i kada mislimo da ne mari za naše molbe, u Isusovim riječima vidim četiri obilježja katoličke škole koja govore hrvatskoj suvremenosti.

Prvo otkriva molitva po svojoj naravi, a to je otvorenost vječnosti i u njoj povezanost cjeline života, prolaznoga i vječnoga, jer upravo Crkva pokazuje vrijednost zauzetosti za ovaj svijet, koji je Bog stvorio, u svjetlu nebeskoga kraljevstva. Naša suvremenost, tomu nasuprot, na razne načine promiče zatvorenost u prolaznost nudeći bogatu lepezu materijalizma. Zato je važno da postojite, da djelujete i da svjedočite tu prisutnost vječnosti.

Drugo je obilježje ustrajnost u dobru, koja nije obeshrabrena, ako se odmah ne vide plodovi, pa čak i ako naiđe na odbijanje. Živimo u ‘vremenu nestrpljivosti’, žurbe, takozvanih brzih uspjeha, gušeći ljubav koja živi od tišine bačenoga zrna i nevidljivih kapi darovanosti i žrtve.

Treće je pouzdanje ne samo u istinu da Božja ljubav nemjerljivo nadilazi ljudsku ljubav. Pouzdanje živi u poniznim i zahvalnim ljudima koji nose u sebi iskrenu čežnju, spremni na susret i prihvaćanje, u ozračju isticanja sebičnosti i oholosti.

Četvrto obilježje sažima sva prethodna: dopustiti se voditi Božjim Duhom, ne namećući svoju volju. To je stav koji vidimo kod Blažene Djevice Marije koja ljudski pita, kako će to biti, a dobiva božanski odgovor: Bogu ništa nije nemoguće.

To, braćo i sestre, u mnogočemu očituje vaša škola. Rastite u daru Duha, ponizno radosni, ustrajno otvarajući i noseći vječnost, tako potrebnu našoj Crkvi, narodu i hrvatskoj domovini.

Amen.