Motivacija i učenje

  • Objavljeno: 12.12.2017
  • Autor: PKOŠ

Riječ motivacija dolazi od latinske riječi movere što znači znači kretati se. Motivacija je ono što nas pokreće prema nekom cilju. Ona ima svoj smjer, intenzitet i trajanje. To je sve ono što nas potiče na neko usmjereno djelovanje radi zadovoljavanja vlastitih potreba i postizanja osjećaja ugode.

Postoje razne teorije o motivaciji: teorija nagona, teorija socijalnih potreba, teorija uvjetovanja, kognitivističke i druge teorije. Abraham Maslow u svojoj hijerarhijskoj teoriji potreba govori o dvijema vrstama potreba, temeljnim i psihološkim potrebama. Temeljne potrebe su biološke potrebe (potreba za hranom, vodom, spavanjem…) i potreba za sigurnošću (potrebe za redom, zaštitom i domom). Kada su temeljne potrebe zadovoljene, dolazi do zadovoljavanja psiholoških potreba. To su potreba za pripadanjem, privrženošću, odanošću i ljubavlju, stvaranjem prijateljstva, zatim potreba za poštovanjem, uspjehom, ugledom i statusom. Kao zadnju, Maslow navodi potrebu za samoostvarenjem, odnosno iskorištavanjem vlastitih potencijala, prihvaćanjem samoga sebe, očuvanjem integriteta i kontinuiranom željom za rastom i razvojem.

Važno je održavati ravnotežu između potreba. Da bismo to ostvarili u nama se javljaju različiti motivi koji nas potiču na djelovanje i ostvarivanje cilja kojim se zadovoljava određena potreba. Ovaj proces naziva se motivacijski ciklus.

U odgojno – obrazovnom procesu motivacija bi bila sve ono što nas pokreće na učenje i stjecanje vještina. Motivacija može biti intrinzična i ekstrinzična. U učionici se susrećemo s učenicima koji imaju intrinzičnu i s učenicima koji imaju ekstrinzičnu motivaciju, ali i s učenicima koji nisu motivirani za učenje. Intrinzična ili unutarnja motivacija nas pokreće prema nekom cilju radi vlastitog zadovoljstva i ugode. Kod djece je to motivacija za igrom, druženjem, učenjem i spoznavanjem nečeg novog ako navedeno izaziva osjećaj zadovoljstva i ugode. Intrinzična motivacija podrazumijeva radnu energiju, marljivost, upornost, znatiželju, želju za izazovima, usmjerenost prema zadatku, pozitivnu sliku o sebi i individualnost. Osobine ličnosti koje djeluju na intrinzičnu motivaciju su hrabrost, intuicija, potreba za postignućem i snaga ega. Vanjski fatori koji mogu utjecati na intrinzičnu motivaciju su osobine roditelja, njihovo obrazovanje, stimuliranje dječjih interesa i postignuto obrazovanje.

Ekstrinzična  ili vanjska motivacija javlja se kada smo motivirani  nekim vanjskim poticajima kao što su nagrade, priznanja, ocjene, status i novac. Učenici koji uče radi dobivanja dobrih ocjena, nadmašivanja drugih ili usrećivanja roditelja i učiteljica imaju ekstrinzičnu motivaciju. Kod ekstrinzične motivacije aktivnost koja se izvršava samo je sredstvo za postizanje drugog cilja. Ekstrinzična motivacija uglavnom je kratkog trajanja.

Da bi učenici bili otvoreni za učenje radi vlastitog zadovoljstva i napretka, u učionici treba stvoriti pozitivno ozračje u kojem će se svaki učenik osjećati ugodno, sigurno i prihvaćeno. Učiteljica ima veliku ulogu u kreiranju pozitivnog ozračja i stvaranju emocinalnih veza sa svakim učenikom. Kao što sam već prije spomenula, kada su zadovoljene biološke potrebe, tek onda se mogu zadovoljiti psihološke potrebe. U školi se uče nastavni sadržji koji su propisani nastavnim planom i programom. Motivaciju za učenje zanimljivih sadržaja nije teško pobuditi kod učenika. No, kada se treba naučiti ono što nije zanimljivo, mi učitelji, trebali bismo pronaći aktivnosti, metode i strategije pomoću kojih ćemo na što zanimjiviji način podučiti učenike tim sadržajima. Važno je organizirati nastavu na različite načine. Ustaljene metode i načini poučavanja mogu izazvati dosadu i manjak motivacije kod učenika. Učenike na učenje često motivira uspjeh i vlastito postignuće. Pojedini učenici manje su motivirani za učenje zbog straha od neuspjeha. Ako su takvi učenici često neuspješni u izvršavanju zadatka, motivacija će biti još manja. Kod takvih učenika potrebno je razvijati pozitivnu sliku o sebi. Zadavati im jednostavnije zadatke. To ne znači očekivati manje od njih, jer ako mi ne očekujemo više od njih, ni oni neće očekivati više od sebe. Kako je Vergilije rekao „Oni mogu jer misle da mogu.“, tako i mi trebamo misliti i vjerovati da svi učenici mogu. Također je važno pohvaljivati svaki napredak, ne uspoređivati ih s uspjehom ostalih učenika u razredu te koristiti suradničko učenje što je češće moguće. Kada učenici spoznaju da uz uloženi trud i napor ostvaruju uspjehe, pobudit ćemo u njima motivaciju za postignućem.

Kada učimo nešto novo često objašnjavam zašto to učimo. Razgovaramo o tome gdje će ta naučena znanja i vještine moći primjeniti kasnije u životu. U tim trenutcima budi se motivacija. Motivacija usmjerena na učenje ona je motivacija u kojoj učenici razvijaju vlastite kompetencije u onome što se uči. Motivacija usmjerena na izvedbu javlja se kod učenika koji odrade zadani zadatak samo da budu što prije gotovi kako bi bili biti slobodni ili izvršavaju zadatke samo radi dobre ocjene. Često u razredu držim motivacijske govore o tome kako je vrijeme u školi dragocjeno vrijeme koje trebaju iskoristiti što bolje mogu i znaju. Sve ono što uče i nauče nije za školu, za ocjene ili učiteljicu i roditelje, nego za njih same, za njihovu budućnost. Kada rješavamo neki zadatak ili provodimo aktivnosti po skupinama, od pojedinih učenika često čujem: „Je li ovo za ocjenu?“  Zapitam se što motivira te učenike na rad, na učenje, na spoznavanje nečeg novog? Uče li oni samo radi ocjene, radi onog izvanjskog, radi nagrade? Ponekad se pitam je li ekstrinzična motivacija loša motivacija za učenje?  Je li loše ako roditelji za dobre ocjenu nagrađuju svoje dijete igračkama? Ako je motivacija djeteta vrlo niska, smatram da je bilo kakav poticaj dobar, premda bi se dugoročno trebalo raditi na razvijajanju intrinzične motivacije kod svakog učenika. Kako to postići? Postoji nekoliko načina kako utjecati na intrinzičnu motivaciju. Kao učitelji možemo nastavne sadržaje prilagođavati interesima učenika. Povezivati ono što se uči s osobnim iskustvom. Poticati radoznalost. Odabirati aktivnosti i načine rada koje uključuju sve učenike u odgojno – obrazovni proces. Davati jasne povratne informacije o njihovu radu. Pohvaljivati ih za određeni uspjeh, odnosno izvršen zadatak. Pohvala mora biti iskrena. Potrebno je naučiti učenike kako vrednovati samoga sebe. U našoj školi često provodimo suradnička učenja koja su zanimljiva, dinamična i zabavna za učenike i na taj način uz pohvale i raznolikost metoda i strategija poučavanja trudimo se pobuditi intrinzičnu motivaciju kod svakog učenika. U svom razredu imam puno učenika koji ne žele otići iz škole, koji bi voljeli da škola traje cijeli dan, da nema školskih praznika, da se družimo i učimo što više. Taj entuzijazam, radoznalost i želja za nečim novim pravi su pokazatelj njihove motivacije.

Svaka učiteljica, svaki učitelj zna kako svaki razred sa sobom nosi različitu dinamiku, različiti sastav učenika s različitim iskustvima i različitim životnim pričama. U svakom učeniku postoji neka vrsta motivacije. Naša zadaća je u svakome od njih pobuditi onu intrinzičnu motivaciju koja je jasno vidljiva kod učenika kojima oči zasjaje kada spoznaju nešto novo, kada nauče kako preskakivati vijaču ili kada uživaju slikajući i stvarajući novo likovno djelo. Mi smo ti koji njima trebamo biti inspiracija.

Nikolina Iljkić, mag. prim. educ.